Jugoslovenski komunistički forum
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

DUŠAN KARIĆ – Kako smo stvarali UDBU

Ići dole

DUŠAN KARIĆ – Kako smo stvarali UDBU Empty DUŠAN KARIĆ – Kako smo stvarali UDBU

Počalji  Simon_Bolivar 9/11/2010, 03:58

Jedan od retkih preživelih delegata Drugog zasedanja AVNOJ-a u Jajcu (pored njega, jedini su još u životu Ljubo Babić i Judita Alargić, supruga Petra Stambolića), penzionisani pukovnik nekadašnjeg Odeljenja za zaštitu naroda (Ozna) i Uprave državne bezbednosti (Udba), devedesetogodišnji Dušan Karić, zahvaljujući različitim iskustvima u Drugom svetskom ratu, te tokom rada u obaveštajnim službama za vreme SFRJ, značajan je svedok mnogobrojnih dešavanja iz naše istorije koje su do danas ostale obavijene velom tajne. Među njima, posebno se izdvajaju događaji u vezi sa radom jugoslovenskih službi bezbednosti, u kojima je Karić učestvovao zajedno sa, recimo, Aleksandrom Lekom Rankovićem ili Slobodanom Penezićem Krcunom. Dragan Karić pristao je da, ekskluzivno za „Pečat“ otkrije neke od tajni kojima su zamagljeni pojedini delovi jugoslovenske istorije…

Autor ste knjige „Od Rudog do Jajca“, koja je 1984. godine izazvala velika politička talasanja. U toj knjizi, ako se ne varam, izneli ste uverljiva svedočanstva o svojim drugovima, partizanskim borcima i komandantima, koje ste prikazali kao obične ljude, zanesenjake slobode. Da li se za vreme Drugog svetskog rata zaista u borbu polazilo sa tolikim entuzijazmom?
U toj knjizi opisao sam ratni put Prve proleterske brigade od Rudog do Jajca. Zabeležio sam sećanja od 21. decembra 1941. do 30. novembra 1943, zaključno sa opisom atmosfere posle tek završenog zasedanja AVNOJ-a. A upravo taj opis najbolje odslikava entuzijazam o kojem vi govorite. Zbog nužne konspiracije, primenjena je jedna ratna varka. Napadnut je Travnik ka kome su bili upereni pogledi neprijatelja, pa je AVNOJ tog dana, 29. novembra, u sedam sati uveče, mogao da započne sa radom. Kada smo se Radosav Maričić, takođe delegat zasedanja, i ja vratili u jedinicu, dočekali su nas dežurni, a naša priča probudila je sve drugove. Jedan je čak hteo da se oglasi sa nekoliko rafala, ali mu to nismo dozvolili, kako ne bi probudio članove delegacija, Vrhovni štab i Tita. Zato smo u tišini, srećni, pozvali našeg domaćina, jednog kafedžiju, Srbina, da nam donese rakije. Skuvali smo vruću rakiju, počeli da nazdravljamo i veselo čavrljamo, a domaćin se sve nešto snebivao, nije želeo da progovori. Kada je jedan drug nazdravio svima rekavši „srećna nam nova država“, oglasio se i kafedžija: „Kažem ja da se nešto veliko kuva ovde u našem Jajcu“. Odmah je otišao da umiri svoje ukućane, da se ne plaše, jer su ga kuriri pokupili i doveli na brzinu, a mi smo ostali do svitanja. Kada su pevci počeli da kukuriču i objavljuju zoru, izašli smo iz kuće. Para se uzdizala iz vodopada, a u daljini su se iz magle pomaljali visovi okolnih planina. Magla se spustila, a sunce je na plavom nebu najavilo novi dan. Knjigu sam završio rečima: „Novi dan – nova država“.

Kako ste se vi uključili u rat?
U partizansku borbu krenuo sam iz rodne Kosovske Mitrovice, kao borac Kopaoničkog odreda. Posle oseke ustanka u Srbiji, sa partizanskim jedinicama povukli smo se u pravcu Sandžaka i Bosne. Stigli smo u Rudo gde sam postao borac Četvrtog (Kraljevačkog) bataljona Prve proleterske brigade, koja je formirana 21. decembra 1941. s ciljem da ide u sve krajeve gde je potrebno da se, kako je to govorio Tito, „ustanak što bolje razgorijeva“. U vreme Drugog zasedanja AVNOJ-a, u svom bataljonu obavljao sam dužnost političkog komesara.

Koji je bio zadatak vaše jedinice?
Moja jedinica je brinula o bezbednosti Vrhovnog štaba, a u Jajcu i o bezbednosti delegata i samog zasedanja.

Da se vratimo malo dalje u prošlost. Vi ste i pre Drugog svetskog rata učestvovali u organizacijama koje će izvesti narodnooslobodilačku revoluciju.
Da, kao predratni student Medicinskog fakulteta, skojevac, pa član ilegalne KP Jugoslavije, pripadao sam snažnom levičarskom pokretu studenata Beogradskog univerziteta. Bio sam neizostavni učesnik brojnih akcija tog pokreta u godinama neposredno pre Drugog svetskog rata i okupacije Jugoslavije. Prvog juna 1944. godine imenovan sam za šefa Ozne, Prve proleterske divizije, i to ukazom Aleksandra Leke Rankovića, koga smo zvali Drug Marko.
Pretpostavljam da je sve to uticalo da se posle rata angažujete u politici. Bili ste visoki funkcioner Udbe za Srbiju, a potom i diplomata i ambasador SFRJ. Kako ste postali načelnik Odeljenja beogradskog centra Udbe?
Da, sve sam te poslove uspešno obavljao, zahvaljujući i Slobodanu Peneziću Krcunu, koji me je izuzetno cenio i imao mnogo poverenja u mene. Kada je Lazarević postao predsednik Vrhovnog suda Srbije, a Vojkan Lukić organizacioni sekretar u Centralnom komitetu, Krcun je pitao jednog od svojih najbližih saradnika, Srećka Miloševića, ko bi mogao da bude odgovarajući kandidat za novog načelnika. Rekao mu je da mu donese personalne obrasce kandidata, Duška Ristića, Vladana Bojanića i moj. Tada je Srećko rekao da je moja biografija jedna od najjačih, ali nabrojao je još neke kandidate. Krcun mu je odgovorio: „Piši njega. On je imao petlju da pre godinu i po dana kaže kako stoji situacija u službi. Takve ljude poštujem“.

Na koju je to situaciju Krcun mislio?
Mislio je na 1948. godinu, kada su zbog poznatih razloga, odnosi naše zemlje sa SSSR-om bili veoma napeti. Krcun je tada bio ministar unutrašnjih poslova u Vladi NR Srbije, i šef unutrašnje bezbednosti, zadužen za Albaniju, Bugarsku, Rumuniju i Mađarsku. On je u to vreme učestvovavo na sastancima užeg državnog rukovodstva Politbiroa, zajedno sa Titom, Kardeljom, Rankovićem, ministrom vojske i ministrom spoljnih poslova, ali nije imao pravo glasa. Tito je kritikovao obaveštajnu službu da ne raspolaže ni sa kakvim informacijama. Naša vojna obaveštajna služba govorila je da su Rusi stavili pontonski most između Bugarske i Rumunije kod Loma, kako bi tenkovi lakše mogli da prolaze; ispostavilo se, međutim, da to nije bilo tačno. Tenkova na tom mestu nije bilo, jer bi to naši avioni, prilikom noćnih letova, mogli da primete. Krcun je kritikovan od strane državnog rukovodstva, da ne rukovodi dobro kontraobaveštajnom, čim nema pouzdane informacije u vezi sa sovjetskim tenkovima. U februaru te godine Krcunu sam dostavio fotografiju tenka SSSR-a u Temišvaru na kojem piše: „Na Belgrade“. Uspeli smo da našeg čoveka prebacimo preko Dunava do srpskih sela u Rumuniji, a on je kasnije slikao sovjetski tenk u Temišvaru, i uspešno se vratio u Jugoslaviju.

Da li su ti ljudi koje ste angažovali na terenu bili plaćani?
Pa, u ovom slučaju, Krcun mi je rekao „kakav sam ja to operativac, ako čoveku nisam pošteno platio za informaciju i sliku“. Posle sam mu dao 10 hiljada dinara, koliko je iznosila moja plata.

Rekli ste da su to vreme davani i lažni podaci. Kako ste uvereli Krcuna da upravo vi raspolažate tačnim informacijama?
Kada me je postavljao na mesto načelnika Odeljenja beogradskog centra Udbe, Krcun je rekao kako je moja prednost što ja neću govoriti ono što on želi da čuje, već samo ono što je istina. Nekoliko meseci kasnije, maja te godine, Krcun je održao sastanak sa nama iz Službe, na kojem sam prisustvovao kao načelnik beogradske oblasti, koju su, pored glavnog grada, obuhvatali i Šabac, Valjevo, Požarevac i Smederevo. Svi načelnici rekli su da je situacija pod kontrolom. Krcun je bio ljut kao ris. Tada je Milatović rekao da kažem i ja nešto, kao načelnik najveće oblasti, daleko veće od čitave, recimo, slovenačke ili makedonske oblasti. Počeo sam da obrazlažem i navodim gde je situacija mirna, koje sam mere preduzeo, koga sam sklonio, gde sam koga uhapsio, gde sam otkrio odmetnike. Tada mi je Krcun rekao: „I ti znači ništa ne znaš“. Odgovorio sam: „Znam, druže Krcune. Držim situaciju pod kontrolom“. On mi je ponovo rekao da ništa ne znam, a ja sam tvrdoglavo tvrdio da znam. Tada mi je Krcun naredio da izađem napolje, što sam odbio, rekavši: „Neću. Pucajte, ali neću“. Tada je Krcun prekinuo sastanak i odveo nas sve na ručak. Tada je Srećko Milošević jedini imao hrabrosti i rekao Krcunu, dok je bio nasamo sa njim u liftu, da sam ja ispravno govorio, a da on greši.

Kakva je bila Krcunova reakcija?
Srećko mu je rekao da ja radim sa svojim ljudima danonoćno, da ne idem na godišnji odmor i da su moji ljudi sa mašinkama u rukama spremni za akciju 24 sata dnevno. Krcun je priznao grešku. Zbog tog događaja sam i postao načelnik posle godinu i po dana.

Na osnovu vaše priče proizlazi da se u našim službama moglo suprotstavljati nadređenima.
Kao što je Krcun govorio Titu sve šta misli, bez obzira na to da li je dobro ili loše, tako sam i ja govorio Krcunu. Osim toga, imao sam malo i sreće. Srećko Milošević je bio glavni personalac Udbe, čovek koji je u ratu izgubio nogu. Nogu su mu isekli engleski lekari, namerno, samo zato što je bio komesar najvećeg čačanskog bataljona Druge proleterske brigade, kada je Krcun bio komesar u toj brigadi. Nije uopšte trebalo da mu se seče noga, koja je mogla da se operiše. Krcun i Srećko su bili veliki prijatelji.

Ipak, danas se vodi medijska hajka protiv Slobodana Penezića Krcuna, ali i Aleksandra Leke Rankovića. Kako vi, kao „rankovićevac“ doživljavate te napade?
To je sramno. Leka Ranković i Krcun su rehabilitovani. Tačno je da sam ja jedan od „rankovićevaca“, uostalom svake godine obilazim njegov grob. I ja sam 1966. godine bio pod istragom, pa sam posle vraćen u službu. Dva puta sam bio penzionisan. Leka i Krcun su odlično vodili službu, napravili su njene temelje. Važno je znati da do 1966. godine nije bilo ubistava koje je počinila Služba. Da je neko slučajno spomenuo Leki ili Krcunu da nekoga u Srbiji treba likvidirati, taj bi leteo iz Službe. Mi smo imali neprijatelje, naročito spolja, koje je možda trebalo likvidirati, ali nismo primenjivali te metode. Leka i Krcun su govorili da nema ubistava, i da Služba treba da radi samo obaveštajni i kontraobaveštajni posao.

A ko je onda uveo likvidacije kao oblik delovanja u Službi?
To je učinio Stane Dolanc. Prvo političko ubistvo koje je Udba izvršila bilo je ubistvo Jovana Barovića, oca advokata Nikole Barovića, koji je ranije branio Milovana Đilasa. Tada je namešteno da kod Rume izleti kamion i naleti na vozilo u kojem se Barović nalazio. Istraga nije ozbiljno ni vođena, a ubistvo je zataškano.

Ipak, mišljenje o našim službama, kako nekadašnjim, tako i ovim današnjim, nije uopšte pozitivno.
Takvo mišljenje oblikuju neki mediji, pre svega B92. Jedno od najvećih zala po Službu svakako je emisija „Insajder“ u kojoj voditeljka Brankica Stanković, govori laži o Službi. Mediji poput B92 dobili su od Zapada zadatak da uruše ugled jedne od najjačih službi u regionu, pa zato za sve što je loše u državi svaljuju krivicu na Oznu, Udbu, DB, a sada i BIA-u.

Proteklih meseci mnogo se govorilo o mestu sahrane četničkog komandanta Dragoljuba Draže Mihailovića. Kako je on uhvaćen i gde je zaista sahranjen?
Draža je zarobljen u okolini Višegrada 13. marta 1946. godine. Suđenje je, kao što je poznato, održano od 10. juna do 15. jula 1946. godine. Draža Mihailović je 15. jula 1946. godine osuđen na smrt streljanjem, trajan gubitak političkih i građanskih prava, kao i na oduzimanje celokupne imovine. Streljan je 18. jula 1946. godine, kao što je i saopšteno, na Adi Ciganliji. Sahranjen je u maloj krečani na Adi, odmah pored velike krečane. Neke verzije, koje mediji danas objavljuju, nisu tačne. Nevolja je u tome što je zbog čestih poplava to groblje uništeno, pa je i njegove posmrtne ostatke verovatno odnela reka Sava.

Kako je uhvaćen Draža Mihailović?
Prvi put nam je malo nedostajalo da ga uhvatimo. Bilo je to 1944. godine u selu Brežje, kada sam lično ja zaplenio njegovu kompletnu vojnu arhivu. Kada sam predao arhivu, bio sam šef Ozne za zapadnu Srbiju (Valjevo, Šabac, Užice). Tu arhivu, koja je stala u dvoje kola, predao sam sudu u Mionici. Recimo, Miloš Minić, koji je bio tužilac u procesu protiv Draže, nije imao pojma o ovoj arhivi. On nije znao da je Draža 11. novembra 1941. godine razgovarao sa Nemcima u kafani „Žagubica“ u Beogradu, u sadašnjoj Ruzveltovoj ulici. Ta arhiva je ostala u Valjevu i nisam je predao Vojsci. Kada je Draža streljan, nalazio sam se po službenoj dužnosti na Kosmetu, ali sam prisustvovao suđenjima.

U pojedinim medijima mogu se pročitati i napisi kako je četnički komandant bio heroj, kojeg su ubili zločinci iz Udbe?
Hoće od Draže ikonu da naprave, od čoveka koji to ne zaslužuje, a minimalizuju istovremeno važnost narodno-oslobodilačke borbe i partizanskog pokreta. Nema tu šta mnogo da se govori, istorija je već sve rekla.
Onda je to, po vašem mišljenju, pokušaj krivotvorenja istorije.
Jugoslovenska istoriografija, opsežno prikazujući sukob između partizana i četnika tokom NOR-a, dala je uopštenu sliku početka bratoubilačkog, odnosno građanskog rata 1941. godine, i to uglavnom na osnovu istorijskih suprotnosti dva pokreta. Pojedini detalji još uvek nisu dovoljno istraženi. Zbog takve nepotpune slike o krivici i odgovornosti za bratoubilački i građanski rat, mnogi pojedinci pokušavaju da odgovornost pripišu podjednako i jednoj i drugoj strani. Na osnovu ovakve nejasnoće danas neki „teoretičari“ i istoričari nastoje da razne pretpostavke pretvore u činjenice, pa da se i očigledna izdaja opravda, a kvislinzi rehabilituju. Malo je podataka izneto o tome šta su predstavnici velikih sila, pre svega engleske i SSSR-a, preduzimali kod svojih „štićenika“ u Jugoslaviji povodom ovog sukoba. Malo je podataka i o tretmanu predstavnika dvaju pokreta u tim zemljama od strane odgovornih političara. Ne znamo ni danas mnogo o tome koliko su funkcioneri dveju sila imali pouzdanih informacija o početku borbe ustanika protiv okupatora, i šta se na prostoru Jugoslavije u to vreme stvarno zbivalo, pogotovo kada su odnosi među ustaničkim grupama u pitanju. Još manje je podataka o tome šta su predstavnici vojno-upravne i obaveštajne službe okupatora međusobno diskutovali i preduzimali, u cilju gušenja NOB-a; šta su znali o ustanku i ustaničkim grupama, koliko su njihove akcije bile sinhronizovane i koliko je među njima bilo razlika u stavovima. Ne znamo skoro ništa ni o tome koliko su obaveštajne službe vojnog i policijskog aparata (ABVER i BDS) imale uticaja na taktiku okupatora u organizovanju borbe protiv NOB-a, a uporedo s tim kako se menjala njihova strategija prema otvorenim saradnicima – nedićevcima i ljotićevcima. Iako su zvanični predstavnici nemačke vojske i civilne uprave s početka odbijale bilo kakvu saradnju sa odmetnicima, obaveštajne službe su radile svoj konspirativni posao, tako da je već krajem novembra 1941. godine, pored otvorenih saradnika, samo u Srbiji legalizovano sedam Dražinih četničkih odreda (Raković, Glišić, Vučko Ignjatović, Manojlo Korać, Kalabić, Mladenović, Stojanović), dok su Dangić i drugi poslati za Bosnu. Malo se takođe zna i o tome da su četnici blisku saradnju uspostavili sa italijanskim okupatorima.

Antrfile 1
Krcun nije ubijen
Kako je poginuo Slobodan Penezić Krcun? Da li je zaista u pitanju bila saobraćajna nesreća?
Krcun nije ubijen. On je zaista poginuo u saobraćajnoj nesreći 5. novembra 1964. godine, u selu Šopiću kod Lazarevca. Njegov novi automobil, koji je dobio neposredno pre udesa, uleteo je na Ibarskoj magistrali tokom pljuska u blato, usled čega je proklizao, a vozač izgubio kontrolu nad vozilom. Automobil je zatim sleteo s puta i, krećući se 130 km/č, svom silinom udario u drvo. Zajedno sa Krcunom tada je poginuo i Svetolik Lazarević. Sasvim je jasno da je reč o saobraćajnoj nesreći. Naprosto, Krcun je žurio na sastanak i svom vozaču je rekao da vozi brzo. Obavljena je istraga i konstatovano je da je reč o saobraćajnoj nesreći bez ikakvih mogućnosti neke podmetačine. Krcunov vozač je bio proveren čovek, koji sebi ne bi dozvolio da učestvuje u nekim nečasnim radnjama. Krcunova smrt nas je sve u službi pogodila.

Antrfile 2
Sovjeti smenili Leku Rankovića
Zašto je smenjen Aleksandar Leka Ranković?
Titu je agent jedne od sovjetskih obaveštajnih službi rekao da će dobiti podršku SSSR-a, ali da mora da im učini jednu veliku uslugu. Usluga se sastojala od zahteva da se oslabi Udba, i da se smeni Aleksandar Leka Ranković. Tito se u početku protivio, ali je posle toga pristao. Ostalo je poznato.

Antrfile 3
Kako je stvaran Goli otok
Ko je odlučio da se ozloglašeni zatvor Goli otok izgradi baš na ostrvu u Jadranskom moru?
Ranković je predlagao da se pri okružnim zatvorima formiraju zatvori za pristalice staljinizma, i druge koji su se suprotstavljali Titu i državnom rukovodstvu. Međutim, baš u to vreme iz zatvora je pobegao neki Crnogorac. Posle tog bekstva, odlučeno je da se napravi jedan zatvor za sve političke zatvorenike, koji bi se nalazio što dalje od sfere uticaja SSSR-a. Doneta je odluka da se zatvor napravi na ostrvu u jadranskom primorju, kako bi se zarobljenici, među kojima su se nalazili i sovjetski agenti, u slučaju invazije SSSR-a, brzo prebacili preko Italije na Zapad. Zato je i odlučeno da se napravi Goli otok, i to na mestu gde se nekada nalazio austrougarski zatvor. Logor Goli otok osnovan je 1949. godine, i to od strane najužeg rukovodstva partije i države. Već iste godine na ostrvo su stigli prvi robijaši. Kao što vam je poznato, Goli otok je zatvoren 1956. godine. U početku, i mi iz službe nismo znali gde se otok tačno nalazi. Godinama smo mislili da je zatvor izgrađen negde na Braču, a kasnije se ispostavilo da se Goli otok nalazi na ostrvu istočno od poluostrva Istra u Velebitskom kanalu, između ostrva Rab, Sveti Grgur i Prvić.
Kako komentarišete mučenja zatvorenika u ovom zatvoru?
Do batinjanja zatvornika na Golom otku došlo je zahvaljujući pojedincima. Krcun je jednog od stražara čak i suspendovao, zato što je ovaj nekom pritvoreniku udario šamar. Krcun mu je tada rekao: „Što ga biješ, pa i on je antifašista, borac i komunista, kao i mi. Treba ga prevaspitati, a ne šamarati“. Inače, prvi je na Golom otoku počeo da tuče zatvorenike narodni heroj Ante Raštegorac, koji ništa nije znao ni o Partiji, ni o Kominterni, ali je ipak bio dobar borac. Maltretiranje zatvorenika naučio je u bilećkom logoru. Posle je bio šef zatvora na Golom otoku.
Simon_Bolivar
Simon_Bolivar

Broj poruka : 87
Datum upisa : 14.10.2008

Nazad na vrh Ići dole

Nazad na vrh

- Similar topics

 
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu